Evropa: neobičan novinarski eksperiment

30. маја 2013. • Medijska politika • by

Postoji li evropski čitalac? Neko ko želi da razume način života ljudi iz susednih zemalja, koga zanima stanje kontinenta? Novine kao što su Fajnenšel tajms i Vol strit žurnal imaju međunarodnu čitalačku publiku, ali se uglavnom bave poslovnim i ekonomskim pitanjima namenjenim međunarodnoj eliti. Niko još nije pokušao da dopre do običnih građana Evrope.

U januaru 2012. šest velikih evropskih dnevnih listova – Le mond, Gardijan, Zidojče cajtung, La stampa, El pais i Gazeta Viborča – odlučilo je da pokrene sopstveni evropski projekat nazvan Evropa. Nastala kao rezultat razgovora za večerom, Evropa je drugačija od svega što su čitaoci do sada videli.

Ovaj projekat je odvažan, inovativan i jeftin. Kroz niz razgovora sa glavnim urednicima i novinarima koji učestvuju u projektu, Rojtersov institut za proučavanje novinarstva objavio je preliminarni izveštaj o Evropinim metodama, uspesima i ograničenjima.

Europa je potpuno drugačija od ranijih pokušaja da se stvore evropske novine. Godine 1991. sada već ozloglašeni izdavač Robert Maksvel pokrenuo je časopis Juropian uz izveštačeno veselu marketinšku kampanju koja je prikazivala biznismene sa tamnim naočarima i manekenke u skupoj garderobi.

Maksvelova zamisao bila je da stvori alternativu američkim časopisima kao što su Njuzvik i Tajm, namenjenu “tehnokratama koje govore engleski kao drugi jezik”. Zvuči ambiciozno? Da, ali svet je tada bio drugačiji. Novine su kontrolisali moćni i često sumnjivi moguli i imale su ogroman uticaj i resurse, a Evropa, u kojoj se spremalo ukidanje granica i ostalih gnjavaža, predstavljala je novu poslovnu mogućnost.

Ali ljudi se baš i nisu primili na sliku Evrope kao sjajnog, otmenog, moćnog mesta kome trebaju sopstvene novine. Tako je, posle osam godina borbe za opstanak, Juropian ugašen.

Evropa je pokrenuta u jedno drugo vreme sa drugačijim mentalitetom. Ona je proizvod saradnje između više kompanija i ima više vlasnika. Njen urednički tim sastoji se od članova iz svih šest novina. Nijedan od partnera nije predsednik Evrope niti ima poslednju reč.

Važna stavka za sve učesnike jeste ograničenje troškova. Za stvaranje sadržaja zaduženi su zaposleni iz novina-članica. Evropa nema svoje kancelarije: novine koje učestvuju smenjuju se kao domaćini uredničkih sastanaka. Urednici putuju jeftinim aviokompanijama, a prevodi se rade interno.

Uredničke odluke donose se zajednički. Urednički tim postigne koncenzus oko plana za naredno izdanje: o glavnoj temi i oblastima koje će biti pokrivene, zvaničnicima i stručnjacima koje će intervjuisati, pričama sa naslovnice, broju članaka koje treba naručiti, itd. Ta kolegijalnost  ograničena je na uredničke odluke; odluke o tehničkim i poslovnim pitanjima, poput naručivanja papira i prodajne politike, ostavljene su svakom izdavaču ponaosob.

Evropa se oslanja na postojeću čitalačku publiku svakog od partnera, pa je rizik koji obično prati lansiranje novog brenda smanjen. Prodaje se kao dodatak uz glavno izdanje po redovnoj ceni novina. Ali ono što Evropu najviše izdvaja u moru medija jeste njen pristup izveštavanju o Evropskoj uniji.

Urednici Evrope smatraju da se u izveštavanju o EU previše pažnje poklanja institucijama i političkim odlukama briselskih tehnokrata. Umesto toga, oni su rešili da izveštavaju o ljudskoj strani EU. Evropa se drži ljudskih priča o običnim građanima Evrope, a ne o direktivama i politici.

Neke od tema koje su dosad obrađene tiču se mladih Evropljana, obrazovanja, ali i kućnog budžeta u krizi evrozone. Originalnost Evropinog narativa leži u tome što izveštava komparativno, tako da iskustva iz jedne zemlje direktno odgovaraju paralelnim iskustvima u drugoj.

Uticajni političari impresionirani su ovim projektom. Na intervjue su pristali Angela Merkel, Fransoa Oland i Mario Monti. Mark Rajs-Oksli, urednik za međunarodno planiranje lista Gardijan, kaže da je zahvaljujući saradnji Evropa uticajnija. “Kada dođemo kod političara i tražimo intervju za šest evropskih novina, ne ispadne loše,” kaže Rajs-Oksli.

Ali uprkos uspesima i kvalitetnom novinarstvu, Evropa privlači tek mali broj novih čitalaca i, u najvećem broju slučajeva, ne uspeva da privuče oglašivače. Većina novina-učesnica, uključujući Gardijan i Le Mond, nisu bile rade da nam otkriju cifre vezane za internet saobraćaj prema Evropinim člancima.

Novine-članice veruju da vredi nastaviti sa izdavanjem Evrope. Uprkos niskim prihodima od reklama, to je i dalje isplativ način da novine obogate svoj brend. Za razliku od Juropiana (i mnogih drugih projekata), Evropa ne predstavlja poslovni projekat, već uredničku inicijativu.

Međusobni odnos koji su ostvarile učesnice u projektu već je doveo do saradnje u drugim oblastima: kada je Angela Merkel otišla u posetu Atini, Zidojče cajtung dozvolio je La stampi da se koristi njihovim reportažama. Zauzvrat, italijanski list je pomogao svom nemačkom partneru u izveštavanju o papinoj ostavci, dok je Le Monde dozvolio Zidojče cajtungu da upotrebi deo njegovih reportaža o konfliktu u Maliju. Uz pomoć partnera iz Evrope, Gardijan je sastavio kulturnu mapu Evrope. Svih šest listova koristilo se tehnikom „kraudsorsinga“ da bi zamolili čitaoce da prijave zatvaranje bioskopa, galerija, muzeja i drugih kulturnih institucija zbog smanjenja budžeta.

Iako još uvek nije finansijski uspešna, urednici Evrope smatraju da je otvorila mnogo vrata i da im je, u vreme budžetskih ograničenja i novinarstva motivisanog smanjenjem troškova, omogućila da istraže nove načine za bavljenje međunarodnim novinarstvom.

Print Friendly, PDF & Email

Tags:, , , ,

Send this to a friend