Hapšenje novinarskog istraživanja?

28. септембра 2013. • Etika i kvalitet • by

Hapšenje najbogatijeg čoveka u Srbiji za neke medije bilo je stavljanje lisica i na novinarstvo. Ovo istraživanje za uzorak ima šest dnevnih listova. Praćeno je izveštavanje samo o tom slučaju. Međutim, šta se može zaključiti o kvalitetu objavljenih tekstova? Ili novinarstva?

Miroslav Mišković, vlasnik Kompanije „Delta holding“, njegov sin Marko, vlasnik firme „Mera invest“ sa Holandskih Antila  i Milo Đurašković, vlasnik „Nibens korporacije“ uhapšeni su, uz još sedam osoba,  dvanaestog decembra 2012. godine. Razlog njihovog pritvaranja  bile su sporne novčane transakcije koje su za posledicu imale stečaj Preduzeća za puteve Niš, ali i tender kojim je privatizovano Preduzeće za puteve Beograd. Sumnja se da su otac i sin Mišković, sa poslovnim prijateljem Đuraškovićem mahinacijama i zloupotrebom službenog položаjа izvlаčili finаnsijskа sredstvа i imovinu iz privаtizovаnih putаrskih firmi, čime su nezаkonito pribаvili imovinsku korist od preko 30 milionа evrа. Pošto je utamničenje najvećeg srpskog tajkuna   u javnosti  odjeknuo poput bombe,  nije čudno što su mu svi štampani mediji posvetili punu pažnju. Kako su dnevni listovi „Politika“, „Blic“, „Večernje novosti“, „Danas“, „Alo!“ i „Kurir“  od 11. 12. 2012. do 17. decembra iste godine izveštavali o hapšenju Miroslava Miškovića?

Ozbiljna afera tražila je od novinara sveobuhvatan israživački rad. „Politika“ i „Danas“ objavile su najviše dostupnih podataka o poslovanju vlasnika „Delte“ i ostalih  pritvorenih biznismena. Faktografski tekstovi lustrovani su fotografijama okrivljenih, istorijskim bekgraundima i antrfileima sa dopunskim informacijama bitnim za što objektivniji prikaz događaja. „Blic“ i „Večernje novosti“ takođe su nudili dosta faktografskog materijala, ali nisu bili imuni ni na „zabavnije“ sadržaje, poput fotografija i tekstova o rodbini optuženih. Svoj duhoviti  doprinos sagledavanju jedne ozbiljne afere na vedar način dali su i vrsni karikaturista Predrag Koraksić – Koraks u listu „Danas“, kao  i  Marko Somborac svojim kratkim stripovima u „Blicu“.

Istraživanje je veoma važno u novinarstvu, ali ono je samo prva etapa u procesu interpretacije, koja se smatra najobjektivnijim vidom žurnalistike. Da bi slika o predmetu pisanja bila sveobuhvatna, posle odgovora na pet osnovnih pitanja (ko, šta, gde, kad i kako), treba da usledi i analiza uzroka događaja (zašto se nešto odigralo) i predviđanje (šta dalje). Analizom se najviše bavila „Politika“, ali  predviđanje uglavnom nije bilo ozbiljnije obrazlagano i ograničavalo na  dve pretpostavke: po jednoj, hapšenje Miškovića samo je prvi korak u borbi protiv korupcije, koji neće biti i poslednji, a po drugom (izraženom u „Danasu“), Vučić je sam u borbi koju je započeo – da bi zaista uspeo, mora imati podršku institucuja.

Upoređivanjem tekstova  objavljivanim u našim dnevnim listovima o aferi Mišković,  zapažamo da interpretativnog novinarstva gotovo da i nema. Tako, na primer,  niko nije pokušao da istraži ko su političari koje je (po Vučićevim saznanjima), Mišković plaćao od 30 do 50 hiljada evra mesećno. Sve se u vezi s tim svodilo na  nagađanja, a ne na ozbiljni istraživački rad. Tako se „Alo!“ više zanimao za trudnu verenicu Marka Miškovića i stres koji je doživela zbog njegovog hapšenja, dok se „Kurir“ u prvom redu bavio  psihosomatskim reakcijama vlasnika „Delte“, izraženim u vidu drhtanja, bola u grudima i  ubrzanog rada srca.

Što se zastupljenosti novinarskih (pod)žanrova u našim dnevnim listovima tiče, preovladavaju faktografski: vest, intervju i izveštaj. Međutim, gotovo da nema nekog od njih  da se u pomenutim listovima  pojavio u svom čistom obliku. Izražena  je  hibridizacija, pa  je tako faktografija izveštaja često prožeta deskriptivnim elementima, po čemu on naliči na (beletrističku) crticu ili reportažu. Analitički  uvodnici,  po pravilu objektivni u pristupu problemu, pišu se slično   kolumnama, koje karakteriše izražena subjektivnost. Razlog hibridizacije može biti ubrzana razmena informacija u današnje vreme,  kada brojnost objavljenih vesti postaje važnija od njihove forme, ali isto tako i otpor  kreativnijih novinara, poput Dragana Bujoševića i Zorana Panovića, žanrovskim stegama i šemama, zbog čega  svoj  talenat i slobodu dokazuju zanemarujući osveštala pravila. Mogućnost  nepoznavanja tih istih pravila takođe nije isključena, ako se u vidu ima brojnost štampanih medija u našoj zemlji (blizu 500) i manjak zaposlenih sa fakultetskim obrazovanjem u informativnim kućama.

Senzacionalizmu su posebno skloni (od listova kojima smo se ovog  puta bavili) „Alo!“ i „Kurir.“ Njihovo izveštavanje počiva na obilju fotografija (što provokativnije, tim bolje), vidno istaknutim naslovima i oskudnim tekstovima koji, čak i kad govore o društveno ozbiljnom problemu, kakav je borba protiv korupcije, ne obraćaju pažnju na suštinu, već se bave trivijlnostima. Priče o čorbastom pasulju koji u zatvoru jede Miroslav Mišković, ili WC-u čučavcu koji će morati da riba, ili podrške koju mu je putem tvitera dala Jelena Karleuša, čiji je „bivši muž  Bojan Karić oženjen  Mašom Nikolić,  svastikom Marka Miškovića“, postaju važnije od milionskih iznosa koji su mimo zakona završili u tajkunovom džepu. Vesti ovakvog, na glasinama zasnovanog narativnog novinarstva predstavljaju mešavinu informacije i zabave, stvarnog i izmišljenog, pri čemu se i najozbiljnija tema od značaja za društvo može preobratiti u lakozabavni sadržaj.

U nedostatku potpunih i transparentnih informacija od strane tužilaštva, policije i političara o najistaknutijem srpskom tajkunu koji je došao pod udar zakona, novinari su se snalazili, oslanjajući se često na svoje „neimenovane izvore.“ Faktografiju događaja  relatizovali su   neodređenim iskazima, poput: „očekivalo se“, „sumnja se“, „navodno“, „kažu u MUP Srbije“… Zbog nametnutih rokova i manjka vremena za proveru relevantnosti dobijenih informacija,  prepušteno je čitaocu da poveruje ko se krije iza anonimnog izvora: važan insajder, ili sam autor vesti.

Ako se ima u vidu uticaj koji štampani mediji imaju u oblikovanju javnog mnjenja, jasno je da se po kvalitetu žurnalistike može suditi i o stepenu demokratije u našem tranzitivnom društvu. Nije daleko za nama vreme kada su pojedini novinari, poput Dade Vujasinović, Slavka Ćuruvije ili Milana Pantića, glavom platili  svoj rad.  Sada, u  vreme tranzicije, kvalitetnih publicista kojima je istraživački metod primarni, u našoj zemlji je veoma malo. Ako se i pojave, kako su  nagrađeni za svoj nemali trud? Deo publike, pogođen njihovim istraživanjem, poručiće im da „ne zabadaju nos gde im nije mesto.“ Političar će im verovatno poslati inspekciju u matičnu informativnu kuću, a policija će im  obezbediti 24-časovnu pratnju (kao Brankici Stanković). Obrazovaniji sloj  društva   pohvaliće  njihovu  upornost i neustrašivost i pružiti im bezrezervnu (verbalnu) podršku. Kada se ima u vidu koliku profesionalnu odgovornost oni  imaju prema publici da bi je objektivno informisali i kolika je moć onih čiji je cilj da to spreče, nije čudno što kvalitetni novinari ponekad postaju mete, bilo NN ubica, bilo sopstvene slabosti srca.

Print Friendly, PDF & Email

Tags:, , , , , , , , ,

Send this to a friend